Ovo je velik broj
jedinica i nula.

Zovemo ih binarnim informacijama.

Ovako računala razgovaraju.

Ovako čuvaju informacije.

Ovako računala razmišljaju.

Ovako računala rade

sve što računala rade.

Ja sam istražitelj cyber sigurnosti

i posao mi je sjesti
s ovim informacijama

i pokušati naći smisao u njima,

pokušati shvatiti što ove
jedinice i nule znače.

Nažalost za mene,
ne pričamo samo o

jedinicama i nulama
koje su na zaslonu.

Ne pričamo samo o nekoliko
stranica jedinica i nula.

Govorimo o milijardama
i milijardama

jedinica i nula,

više nego što 
itko može shvatiti.

Iako to zvuči uzbudljivo,

kada sam se počeo baviti cyberom —

(Smijeh) —

kada sam se počeo baviti cyberom,
nisam bio siguran

da je prosijavanje 
jedinica i nula

ono što želim raditi
cijeli život,

jer u mojim mislima,
cyber je značio

spriječiti da se 
bakino računalo zarazi virusom,

spriječiti hakiranje
Myspace stranica,

a možda, 
na svoje najslavnije dane,

značio je spriječiti krađu
informacija o kreditnoj kartici.

Ovo su važne stvari,

no nisam tako
želio provesti život.

Nakon 30 minuta rada

kao izvođač radova obrane

uskoro sam saznao 
da je moja ideja o cyberu

malo kriva.

Zapravo, u terminima 
nacionalne sigurnosti

sprječavanje virusa s bakinog računala

bilo je iznenađujuće nisko 
na njihovoj listi prioriteta.

Razlog tome je 
što je cyber

mnogo veći od ijedne ove stvari.

Cyber je sastavni dio 
svačijeg života

jer su računala sastavni dio
naših života,

ćak i ako ne posjedujete računalo.

Računala kontroliraju sve u vašem autu,

od GPS-a do zračnih jastuka.

Kontroliraju vaš telefon.

Zbog njih možete nazvati 112

i dobiti nekoga 
na liniju.

Kontroliraju infrastrukturu
naše cijele nacije.

Razlog su što imate struju,

grijanje, pitku vodu, hranu.

Računala kontroliraju našu
vojnu opremu,

sve od silosa za rakete
i satelita

do mreža nuklearne sigurnosti.

Sve ove stvari su moguće

zbog računala,

odnosno cybera,

a kada nešto pođe po krivu,

cyber može sve ovo 
i onemogućiti.

Ovdje ja ulazim.

Velik dio mog posla obuhvaća
obranu svih ovih stvari,

kako bi nastavile raditi,

no ponekad, 
moj posao je i rušenje ovih stvari

jer cyber ne znači samo obranu

nego i napad.

Ulazimo u doba kada govorimo o

cyber oružjima.

Zapravo, potencijal 
cyber napada je toliko velik

da se cyber smatra 
novom domenom ratovanja.

Ratovanje.

To nije nužno loša stvar.

S jedne strane, znači da imamo
cijelu novu frontu

na kojoj se moramo braniti,

ali s druge strane,

znači da imamo i
novi način napadanja,

potpuno novi način
da zaustavimo

zle ljude od toga 
da urade zle stvari.

Pogledajmo primjer ovoga

koji je u potpunosti teoretski.

Recimo da terorist
želi dići zgradu u zrak

i želi to ponoviti nekoliko puta

u budućnosti.

Dakle, on ne želi biti u zgradi
kada ona eksplodira.

Upotrijebit će mobitel

kao daljinski detonator.

Prije je jedini način

zaustavljanja ovog terorista

bila kiša metaka 
i automobilska potjera,

no to više nije nužno istina.

Ulazimo u doba kada ga 
možemo spriječiti

pritiskom dugmeta

s udaljenosti od 1000 kilometara

jer, znao on to ili ne,

čim je odlučio upotrijebiti 
svoj mobitel

kročio je u carstvo cybera.

Dobro zamišljeni cyber napad
mogao bi provaliti u njegov mobitel,

onemogućiti prenaponske 
zaštite na bateriji

drastično preopteretiti strujni krug

što će uzrokovati 
pregrijavanje baterije i eksploziju.

Bez mobitela nema detonatora,

a možda ni terorista,

sve s pritiskom dugmeta

s udaljenosti od tisuću kilometara.

Kako ovo funkcionira?

Sve se vraća na jedinice i nule.

Binarne informacije omogućavaju 
rad vaših telefona,

a ako se koriste ispravno,
mogu uzrokovati eksploziju vašeg telefona.

Kada počnete vidjeti cyber
iz ove perspektive,

provođenje života prosijavajući
kroz binarne informacije

izgleda ponešto uzbudljivije.

No evo i kvake:
ovo je teško,

zbilja, 
zbilja teško,

a evo i zašto.

Sjetite se svega što 
imate na mobitelu.

Imate slike koje ste slikali.

Imate glazbu koju slušate.

Imate svoje kontakte,

e-mail i vjerojatno 500 aplikacija

koje nikada niste koristili,

a iza svega toga je softver, 
kod,

koji kontrolira vaš telefon,

i negdje, 
zakopan u tom kodu

je maleni dio koji 
kontrolira vašu bateriju

i to je to što zapravo tražim,

ali sve ovo je
samo gomila jedinica i nula,

i sve je pomiješano zajedno.

U cyberu, ovo zovemo traženjem
igle u plastu igala

jer sve zapravo izgleda
poprilično slično.

Tražim jedan ključni dio,

a on je uklopljen 
u sve ostalo.

Vratimo se na našu
teoretsku situaciju

u kojoj eksplodira teroristov mobitel

i pogledajmo nešto što mi se
stvarno dogodilo.

Bez obzira što radim,

moj posao 
započinje sjedanjem

ispred gomile binarnih informacija

i uvijek tražim jedan ključni dio

kako bih napravio nešto određeno.

U ovom slučaju, 
tražio sam vrlo napredni,

visokotehnološki dio koda

koji sam htio hakirati,

ali je bio zakopan negdje

unutar milijarde jedinica i nula.

Na moju nesreću, 
nisam znao

točno što tražim.

Nisam znao 
kako će izgledati,

zbog čega je potraga zbilja, 
zbilja teška.

Kada radim ovako nešto,
prvo moram

pogledati različite dijelove

ovih binarnih informacija

pokušati dešifrirati 
svaki dio i vidjeti

je li to što tražim.

Nakon nekog vremena,
mislio sam

da sam našao 
što sam tražio.

Mislio sam da je to možda to.

Činilo se ispravnim, 
iako nisam bio siguran.

Nisam mogao reći što
ove jedinice i nule predstavljaju.

Proveo sam neko vrijeme 
pokušavajući ovo složiti,

ali nisam imao puno sreće

pa sam konačno odlučio

da ću uspjeti ovo napraviti,

vratit ću se za vikend

i neću otići

dok ne shvatim 
što ovo predstavlja.

To sam i napravio. 
Vratio sam se u subotu ujutro

i nakon nekih 10 sati, 
imao sam sve dijelove zagonetke.

Samo ih nisam znao posložiti.

Nisam znao što ove
jedinice i nule znače.

Nakon 15 sati,

počeo sam shvaćati
što je to,

ali javljala mi se sumnja

da ono u što gledam

nije povezano s onim
što sam tražio.

Nakon 20 sati,
dijelovi su se počeli slagati

vrlo sporo — (Smijeh) —

i bio sam 
poprilično siguran

da idem krivim putem,

ali nisam htio odustati.

Nakon 30 sati u laboratoriju,

shvatio sam u potpunosti
u što gledam

i bio sam u pravu, 
to nije bilo ono što sam tražio.

Proveo sam 30 sati sastavljajući

jedinice i nule koje su
oblikovale sliku mačića.

(Smijeh)

Potratio sam 30 sati života
tražeći ovog mačića

koji nije imao nikakve veze

s onim što sam htio postići.

Bio sam frustriran i iscrpljen.

Nakon 30 sati u laboratoriju
vjerojatno nisam baš ni fino mirisao.

No, umjesto da odem kući

i odustanem, 
vratio sam se korak unazad

i zapitao:
"Što je ovdje pošlo po krivu?

Kako sam mogao napraviti
tako glupu grešku?"

Doista sam dobar u ovome.

Ovo mi je posao.

Što se dogodilo?

Kada gledamo informacije
na ovoj razini,

lako je izgubiti nit
onoga što radimo.

Lako je ne vidjeti stablo od šume.

Lako je spustiti se
u krivu zečju rupu

i potratiti ogromne količine vremena

radeći krivu stvar.

No imao sam prosvjetljenje.

Gledamo u podatke 
potpuno krivo

od samog početka.

Ovako razmišljaju računala,
jedinice i nule.

Ljudi ne razmišljaju ovako,

ali smo pokušavali 
prilagoditi naše umove

da razmišljamo
poput računala

da bismo mogli 
razumjeti ove informacije.

Umjesto da prilagođavamo
naše umove problemu,

trebali smo prilagoditi problem

našim umovima

jer naši mozgovi
imaju ogroman potencijal

za analizu ogromnih 
količina informacija,

ali ne na ovaj način.

Što ako otključamo 
taj potencijal

jednostavnim prijevodom ovoga

u pogodniju vrstu informacija?

S ovim idejama,

otrčao sam iz svog
laboratorija na poslu

u svoj laboratorij
kod kuće,

koji je izgledao poprilično slično.

Glavna razlika je
što sam na poslu

okružen cyber materijalima,

a cyber je u ovoj situaciji
bio problem.

Kod kuće sam okružen sa svim
ostalim što sam naučio.

Pregledao sam sve
knjige koje sam našao,

sve ideje koje sam susreo

kako bih vidio možemo
li prevesti problem

iz jedne domene u nešto
sasvim drugačije.

Najveće pitanje bilo je:

"U što prevesti?

Što naši mozgovi rade prirodno,

a što bi mogli iskoristiti?"

Moj odgovor bio je vid.

Imamo nevjerojatnu sposobnost
analize vizualnih informacija.

Možemo kombinirati nijanse, 
indikatore dubine,

svakakve razne signale

u jednu koherentnu sliku
svijeta oko nas.

To je nevjerojatno.

Kada bismo mogli prevesti

binarne uzorke u
vizualne signale,

mogli bismo otključati
moć naših mozgova

za procesuiranje ovoga.

Počeo sam gledati 
u binarne informacije

i upitao sam se: 
"Što radim

kada prvi puta vidim
nešto ovakvo?"

Prvo što želim napraviti je,

prvo pitanje 
na koje odgovaram je:

"Što je ovo?"

Ne zanima me što radi,
kako radi.

Sve što želim znati je:
"Što je ovo?"

Način na koji ovo mogu shvatiti

jest gledanjem blokova,

uzastopnih blokova
binarnih informacija

i pregledavam veze 
između blokova.

Kada skupim dovoljno
ovakvih slijedova,

dobivam ideju o tome

što informacije predstavljaju.

Vratimo se situaciji u kojoj

eksplodira teroristov mobitel.

Ovako izgleda engleski tekst

na binarnoj razini.

Ovako bi izgledali vaši kontakti

da ih idem pregledavati.

Ovo je teško analizirati
na ovoj razini,

no ako uzmemo iste
binarne blokove

koje tražim

i umjesto toga ih prevedemo

u vizualnu reprezentaciju,

prevedemo ove veze,

dobivamo ovo.

Ovako izgleda engleski tekst

iz perspektive vizualne apstrakcije.

Odjednom,

vidimo iste informacije

koje su u jedinicama i nulama,

ali ih vidimo na
potpuno drugačiji način,

način na koji 
ih odmah razumijemo.

Odmah možemo vidjeti sve uzorke.

Potrebne su mi sekunde da 
prepoznam uzorke,

ali sati da ih prepoznam

u jedinicama i nulama.

Potrebne su minute da
bilo tko nauči

što ovi uzorci predstavljaju,

ali godine iskustva u cyberu

da se nauči što ti
uzorci predstavljaju

u jedinicama i nulama.

Ovaj dio stvaraju

mala slova koja prate mala slova

u vašoj kontakt listi.

Ovu su velika i velika slova,

velika slova i mala slova, 
mala slova i velika slova.

Ovo stvaraju razmaci. 
Ovo stvaraju krajevi redaka.

Možemo proći 
kroz najsitnije detalje

binarnih informacija u sekundama,

u suprotnosti s tjednima 
i mjesecima na ovoj razini.

Ovako izgleda slika

na vašem mobitelu.

Ali ovako izgleda

u vizualnoj apstrakciji.

Ovako izgleda vaša glazba,

a ovdje je vizualna apstrakcija.

Najbitnije za mene,

ovako izgleda kod 
vašeg mobitela.

Ovo je ono što tražim,

no ovo je vizualna apstrakcija.

Ako ne pronađem ovo,
ne mogu namjestiti eksploziju telefona.

Mogao bih tjednima tražiti

u jedinicama i nulama,

no potrebne su sekunde 
da prepoznam

ovakvu vizualnu apstrakciju.

Jedna od izvanrednih stvari
oko ovoga je što

nam daje potpuno novi način
razumijevanja

novih informacija, 
stvari koje nismo prije vidjeli.

Znam kako izgleda engleski
na binarnoj razini,

znam kako izgleda njegova
vizualna apstrakcija,

ali nikada nisam vidio 
ruski u binarnom kodu.

Tjednima bih pokušavao shvatiti

u što gledam u sirovim
jedinicama i nulama,

no pošto naši umovi
odmah prepoznaju

i raspoznaju suptilne uzorke u

vizualnim apstrakcijama,

možemo ih nesvjesno primijeniti

na nove situacije.

Dakle, ovako izgleda ruski

u vizualnoj apstrakciji.

Zato što znam 
izgled jednog jezika,

mogu prepoznati druge jezike

čak i kada ih ne znam.

Ovako izgleda fotografija,

ali ovako izgleda crtežni isječak.

Ovako izgleda kod
vašeg mobitela,

ali ovako izgleda kod
vašeg računala.

Naši mozgovi mogu 
prepoznati ove uzorke

na načine na koje
nikada nismo mogli

gledajući sirove jedinice i nule.

No tek smo zagrebali površinu

onoga što možemo 
ovakvim pristupom.

Tek smo počeli 
otključavati sposobnost

naših umova za procesuiranje
vizualnih informacija.

Ako uzmemo iste koncepte
i prevedemo ih

u tri dimenzije,

nalazimo potpuno nove načine
shvaćanja informacija.

U sekundi, možemo prepoznati
svaki uzorak ovdje.

Možemo vidjeti križ
povezan s kodom.

Možemo vidjeti kocke
povezane s tekstom.

Možemo prepoznati i
najmanje vizualne artefakte.

Nešto za što bi nam trebali tjedni

i mjeseci u jedinicama i nulama,

odmah je vidljivo

u nekakvoj vizualnoj apstrakciji

i ako nastavimo s ovim

i ubacujemo sve više informacija,

shvaćamo da smo 
sposobni procesuirati

milijarde jedinica i nula

u nekoliko sekundi

samo upotrebom ugrađene 
sposobnosti našeg mozga

za analizu uzoraka.

Ovo je doista dobro i korisno,

no ovo mi samo govori 
u što gledam.

Na temelju ovih vizualnih uzoraka

mogu pronaći kod na telefonu.

No to nije dovoljno 
za eksploziju baterije.

Sljedeće što trebam 
je pronaći kod

koji kontrolira bateriju, 
no vraćamo se

problemu traženja igle 
u plastu igala.

Taj kod izgleda poput 
bilo kojeg drugog koda

u tom sustavu.

Možda neću moći naći kod
koji kontrolira bateriju,

no mnogo je stvari slično tome.

Imate kod koji kontrolira vaš zaslon,

koji kontrolira dugmeta,
kontrolira mikrofon,

tako da ako ne mogu naći
kod za bateriju,

kladim se da mogu naći jednu
od ovih stvari.

Stoga je idući korak u procesu
binarne analize

pregledati dijelove informacija

koji su slični drugima.

Ovo je zbilja teško raditi
na binarnoj razini,

no ako ove sličnosti prevedemo
u vizualnu apstrakciju,

čak ni ne moram prosijavati
sirove podatke.

Sve što trebam je čekati
da slika zasvijetli

kada sam na sličnim dijelovima.

Pratim ove linije sličnosti
poput tragova mrvica kruha

kako bih pronašao što tražim.

U ovoj točki procesa,

locirao sam kod

koji kontrolira vašu bateriju,

no to još uvijek nije dovoljno
da telefon eksplodira.

Posljednji dio zagonetke

je razumijevanje kako taj kod

kontrolira vašu bateriju.

Za ovo, 
moram identificirati

vrlo suptilne, 
vrlo sitne veze

unutar ovih binarnih informacija,

što je također teško

gledajući u jedinice i nule.

No ako prevedemo 
ove informacije

u fizičku reprezentaciju,

možemo se nasloniti i pustiti da naš
vizualni korteks odradi posao.

On može pronaći sve sitne uzorke,

sve bitne dijelove umjesto nas.

Može saznati točno
kako dijelovi ovog koda

međusobno funkcioniraju i
kontroliraju bateriju.

Ovo je moguće učiniti
u nekoliko sati,

dok je isti proces

u prošlosti trajao mjesecima.

Sve je ovo jako dobro

u teoretskoj situaciji eksplozije
teroristovog mobitela.

Želio sam saznati 
hoće li ovo doista raditi

na poslu koji radim svaki dan.

Igrao sam se s ovim konceptima

s nekim podatcima 
koje sam pregledavao prije

i ponovno sam tražio

vrlo sitan, 
specifičan dio koda

u masi binarnih informacija.

Pogledao sam ih na ovoj razini

misleći da gledam u pravu stvar,

i shvatio da ovo nema

povezivost koju očekujem

za kod koji tražim.

Zapravo, 
nisam siguran što je ovo,

no kada sam se vratio
za razinu unazad

i pogledao sličnosti unutar koda

vidio sam da ovo nije slično

nijednom kodu koji postoji.

Čak i ne gledam u kod.

Zapravo, 
iz ove perspektive

mogao sam vidjeti da ovo nije kod.

Ovo je nekakva slika.

I odavde, 
mogu vidjeti

da ovo nije samo slika,
nego je fotografija.

Sada kada znam da je fotografija,

imam desetke drugih tehnika
binarnog prijevoda

kako bih vizualizirao i 
shvatio informacije

stoga u par sekundi
možemo ove informacije

provesti ih kroz desetak drugih
tehnika vizualnog prijevoda

kako bismo saznali 
u što točno gledamo.

Vidio sam — (Smijeh) —

bio je to opet onaj vražji mačić.

Sve je ovo moguće

jer možemo pronaći način

prevođenja jako teškog problema

u nešto što naš mozak 
prirodno odrađuje.

Što ovo znači?

Za mačiće, 
znači

da se ne mogu skrivati
u jedinicama i nulama.

Za mene, znači da 
nema više potraćenih vikenda.

Za cyber, znači da imamo 
radikalan novi način

nošenja i s najnemogućijim problemima.

Znači da imamo novo oružje

na rastućoj pozornici 
cyber ratovanja,

ali za sve nas,

znači da cyber inženjeri

sada imaju sposobnost 
biti prva reakcija

u hitnim situacijama.

Kada su u pitanju sekunde

otključali smo način
zaustavljanja zlikovaca.

Hvala.

(Pljesak)