Što kada bi naše biljke mogle osjetiti razinu toksina u zemlji i izraziti tu razinu kroz boju svog lišća? Što kada bi te biljke mogle i ukloniti te toksine iz tla? Ili, što kada bi one mogle proizvesti svoju ambalažu, ili da se uzgoje tako da se beru samo patentiranim strojevima svojih vlasnika? Što se dogodi kada biološki dizajn pokreće motivacija masovno proizvedenih dobara? Kakav bi to bio svijet? Zovem se Ani, dizajnerica sam i istraživačica u laboratoriju MIT-a, gdje sam dio relativno nove i jedinstvene grupe, imenom Fikcija dizajna, bavimo se nečim što je između znanstvene fantastike i znanstvene činjenice. Na MIT-u imam dovoljno sreće da radim sa znanstvenicima koji proučavaju razna najnovija područja, poput sintetičke neurobiologije, umjetne inteligencije i života te svega ostalog između. Širom kampusa ima zaista sjajnih znanstvenika, koji postavljaju pitanja poput, "Kako ja ovaj svijet mogu učiniti boljim?" A dio onoga što moja grupa voli pitati je: "Što je bolje?" Što je bolje za vas, za mene, za bjelkinju, gay muškarca, za veterana, dijete s protezom? Tehnologija nikada nije neutralna. Ona oblikuje stvarnost i odražava kontekst. Možete li zamisliti što bi rekla o balansu života i rada na vašem poslu ako bi se ovo pojavilo prvog dana? (Smijeh) Vjerujem da je uloga umjetnika i inženjera da postavljaju ključna pitanja. Umjetnost je ono kako vidite i osjećate budućnost, a danas je uzbudljivo biti dizajner, zbog svih novih dostupnih alata. Na primjer, sintetička biologija pokušava predstaviti biologiju kao problem dizajna. Kroz ove razvoje, u mojem laboratoriju se pitamo koje su uloge i odgovornosti umjetnika, dizajnera, znanstvenika ili poslovnog čovjeka? Koje su implikacije sintetičke biologije, genetskog inženjeringa i kako oni oblikuju naš pojam toga što znači biti čovjek? Koje su implikacije ovoga na društvo, na evoluciju i koji su sve ulozi u igri? Moje vlastito spekulativno istraživanje o dizajnu trenutno tiče se sintetičke biologije, ali za rezultate koji su više vođeni emocijama. Opsjednuta sam mirisom kao prostorom za dizajn i ovaj proces je započeo idejom, što kada biste mogli napraviti selfi mirisa, smelfi? (Smijeh) Što kada biste mogli snimiti miris vlastitog tijela i poslati ga svom partneru? Zanimljivo, otkrila sam da je ovo bila tradicija u Austriji u 19. stoljeću, kada su parovi kao dio udvaranja držali komadić jabuke ispod pazuha tijekom plesa, a na kraju večeri, djevojka bi dala taj komadić mladiću koji joj se najviše svidio i ako je osjećaj bio obostran, on bi pojeo tu smrdjivu jabuku. (Smijeh) Poznato je da je Napoleon napisao Jozefini mnogo ljubavnih pisama, no, možda je najpoznatija ona njegova kratka i hitna poruka: "Doma za tri dana. Ne kupaj se." (Smijeh) I Napoleon i Jozefina obožavali su ljubice. Jozefina je nosila parfem od ljubica, nosila je ljubice i na dan vjenčanja, a Napoleon joj je slao buket ljubica svake godine na njihovu godišnjicu. Kada je Jozefina preminula, posadio je ljubice na njenom grobu i neposredno prije nego što je izgnan, vratio se do njezinog groba, ubrao nešto tog cvijeća, spremio ga u medaljon i nosio sa sobom do svoje smrti. Ovo me je tako dirnulo, pomislila sam, mogu li stvoriti ljubicu koja bi mirisala kao Jozefina? Što kada bi, do kraja vječnosti, uvijek kada odete na njen grob, mogli pomirisati Jozefinu, onakvu kakvu je Napoelon volio? Bismo li mogli osmisliti nove načine žalovanja, nove rituale prisjećanja? Već smo napravili i transgenične usjeve, zbog veće zarade, usjeve koji podnose transport, usjeve koji imaju dug životni vijek, usjeve koji su slatkog ukusa, ali odolijevaju štetočinama, ponekad nauštrb hranjive vrijednosti. Možemo li iskoristiti iste tehnologije za emotivno osjetljive rezultate? Trenutno u mojem laboratoriju istražujem pitanja poput, zašto čovjek miriše kao čovjek? Ispostavlja se da je to prilično složeno. Čimbenici poput ishrane, lijekova, stila života, sve utječe na to kako mirišete. Otkrila sam da je znoj obično bez mirisa, ali naše bakterije i mikrobiomi odgovorni su za vaš miris, raspoloženje, identitet i još mnogo toga. Postoje razne molekule koje ispuštate, a koje primjećujemo samo podsvjesno. Stoga sam bilježila i sakupljala bakterije s raznih mjesta na svom tijelu. Nakon razgovora sa znanstvenikom, pomislili smo, možda bi savršena kombinacija Ani bila 10% ključne kosti, 30% pazuha, 40% bikini zone i tako dalje, i ponekad bih dala istraživačima iz drugih laboratorija pomirisati moje uzorke. Zanimljivo je čuti kako miris tijela ljudi osjete izvan konteksta tijela. Dobila sam odgovore poput: miriše poput cvijeća, poput piletine, poput kukuruznih pahuljica, poput goveđeg mesa. (Smijeh) U isto vrijeme, uzgajam biljke mesožderke, zbog njihove sposobnosti ispuštanja mirisa sličnih mesu, da privuku plijen, kako bih pokušala stvoriti simbiotsku vezu između mojih bakterija i ovog organizma. I kako to obično ide, na MIT-u sam, sjedim u baru, pričam sa znanstvenikom i ustanovi se da je on kemičar i botaničar i pričam mu o svom projektu, a on kaže na to: "Pa to zvuči kao botanika za usamljene žene." (Smijeh) A ja samo kažem: "U redu." Izazvala sam ga. "Možemo li uzgojiti biljku koja će mi uzvratiti ljubav?" Iz nekog razloga rekao je: "Naravno, zašto ne?" I krenuli smo s tim, možemo li natjerati biljku da raste prema meni kao da sam ja sunce? I tako proučavamo mehanizme kod biljaka, poput fototropizma, koji uzrokuje da biljke rastu prema suncu, proizvodeći hormone poput auksina, koji dovodi do produživanja stanica na strani hladovine. Trenutno radim na liniji ruževa za usne, u koje smo unijeli te tvari, a koje mi daju mogućnost komuniciranja s biljkom kroz njene kemijske signale, ruž za usne od kojih biljke rastu tamo gdje ih poljubim, biljke koje procvjetaju tamo gde poljubim cvijet. Kroz ove projekte, postavljam pitanja poput, kako definirati prirodu? Kako definirati prirodu kada joj promjenimo svojstva, i kada to trebamo učiniti? Radimo li to zbog zarade ili praktične koristi? Zbog emocionalne koristi? Može li se biotehnologija koristiti za stvaranje djela dirljivih poput glazbe? Koje su granice između znanosti i njene mogućnosti da oblikuje naš emocionalni prikaz? Čuvena je mantra dizajna da oblik prati funkciju. Sada, zastajući negdje između znanosti, dizajna i umjetnosti, moram pitati, što ako fikcija oblikuje činjenicu? Kakav bi to bio istraživački laboratorij i kakva bismo pitanja zajedno postavljali? Često u tehnologiji tražimo odgovor, ali kao umjetnica i dizajnerica, volim pitati, što je, zapravo, pitanje? Hvala. (Pljesak)