Pričaću vam o svetskoj izbegličkoj krizi i moj cilj je da vam pokažem da je ova kriza rešiva, ne nemoguća, ali i da vam pokažem da se ovo mnogo više tiče nas i toga ko smo, koliko je to pitanje izbeglica koje su u prvim linijama borbe. Za mene ovo nije samo profesionalna obaveza, pošto vodim NVO koja podržava izbeglice i raseljene ljude širom sveta. To je lično. Volim ovu sliku. Taj zgodni momak desno, to nisam ja. To je moj tata, Ralf, u Londonu, godine 1940, sa svojim ocem Semjuelom. Bili su Jevreji izbeglice iz Belgije. Pobegli su na dan nacističke invazije. Volim i ovu sliku. To je grupa dece izbeglica koja dolaze u Englesku iz Poljske godine 1946. U sredini je moja majka, Merion. Poslali su je u novi život u novoj zemlji samu, sa 12 godina. Znam ovo: da Britanija nije primala izbeglice 1940-ih, ja svakako ne bih bio ovde danas. Ipak, nakon 70 godina, obišli smo pun krug. Priča se o zidovima koji se grade, politička retorika je osvetoljubiva, humanitarne vrednosti i principi nestaju u istim zemljama koje su pre 70 godina rekle "nikad više" bespomičnosti i beznađu koje snalazi žrtve rata. Prošle godine, svakog minuta, 24 ljudi je iseljeno iz svojih domova zbog konflikta, nasilja i progona: još jedan hemijski napad u Siriji, Talibani u naletu u Avganistanu, devojčice koje u severoistoku Nigerije Boko Haram tera iz škole. Ovo nisu ljudi koji se sele u drugu državu radi boljeg života. Oni beže da spasu žive glave. Prava je tragedija što najpoznatiji izbeglica na svetu danas ne može da dođe da priča pred vama. Mnogi među vama znaju ovu sliku. Ona prikazuje beživotno telo petogodišnjeg Alana Kurdija, sirijske izbeglice, koji je poginuo na Mediteranu 2015. Poginuo je sa 3700 drugih u pokušaju da dođu do Evrope. Naredne godine, 2016, poginulo je 5000 ljudi. Za njih je prekasno, ali nije prekasno za milione drugih. Nije prekasno za ljude poput Frederika. Upoznao sam ga u kampu za izbeglice Njaragusu u Tanzaniji. On je iz Burundija. Želeo je da zna gde bi mogao da završi svoje školovanje. Školovao se 11 godina. Želeo je i 12. godinu. Rekao mi je: "Molim se da se moji dani ne završe ovde u ovom kampu za izbeglice. Za Halud nije prekasno. Njeni roditelji bili su palestinske izbeglice koje su živele u kampu za izbeglice Jarmuk, nadomak Damaska. Roditelji su joj izbeglice, i sada je i ona sama izbeglica u Libanu. Radi za Međunarodni komitet za izbeglice kako bi spasila još njih, ali uopšte nije sigurna za svoju budućnost, gde je ona i šta se u njoj nalazi. Ovaj govor tiče se Frederika, Halud i miliona onih poput njih: zašto su raseljeni, kako preživljavaju, kakva im pomoć treba i šta je naša odgovornost. Iskreno verujem da se najveće pitanje 21. veka tiče naših dužnosti prema neznancima. Budući "vi" ima veze sa vašim dužnostima prema neznancima. Vi znate bolje od ikoga da je svet povezaniji nego ikada pre ali da je velika opasnost da nas proždiru naše podele. A ne postoji bolji dokaz za to od toga kako se ophodimo prema izbeglicama. Evo činjenica: 65 miliona ljudi raseljeno iz svojih domova prošle godine zbog nasilja i krivičnog gonjenja. Da je to jedna zemlja, bila bi 21. po veličini u svetu. Većina ovih ljudi, oko 40 miliona njih, ostaje unutar sopstvene zemlje, ali 25 miliona su izbeglice. To znači da prelaze granicu u susednu državu. Većina njih živi u siromašnim državama, relativno siromašnim ili sa niskim prihodom, poput Libana, gde živi Halud. U Libanu, svaka četvrta osoba je izbeglica, što je 25% populacije. Izbeglice ostaju tu dugo. Prosečno vreme raseljenja je 10 godina. Otišao sam u tad najveći kamp za izbeglice u istočnoj Keniji. Zvao se Dadab. Sagrađen je 1991-92. kao privremeni kamp za Somalijce koji su bežali od građanskog rata. Upoznao sam Silo. Naivno sam je upitao: "Misliš li da ćeš se ikad vratiti kući u Somaliju?" A ona je rekla: "Kako misliš kući? Ja sam rođena ovde." A onda kada sam pitao upravu kampa koji deo od 330 000 ljudi u kampu je tamo i rođen, dali su mi odgovor: 100 000. To je dugotrajno raseljenje. Uzroci ovoga su duboki: slabe države koje ne mogu da podrže sopstveni narod, međunarodni politički sistem slabiji nego ikad od 1945, kao i razlike u veri, vladavini, vezi sa spoljašnjim svetom u značajnim delovima muslimanskog sveta. To su dugotrajni, generacijski izazovi. Zato kažem da je izbeglička kriza trend, a ne kratkotrajna pojava. Kompleksno je, a kada imate velike, dugotrajne, kompleksne probleme, ljudi misle da ne može da se učini ništa. Kada je Papa Franja otišao u Lampeduzu, na obali Italije, 2014, sve nas i svestku populaciju optužio je za ono što on naziva "globalizacijom indiferentnosti". To je izraz koji proganja. Znači da su se naša srca pretvorila u kamen. Ne znam, recite vi meni. Da li možete da se raspravljate sa papom, čak i na TED konferenciji? Ali mislim da nije istina. Mislim da ljudi zaista žele da naprave razliku, ali prosto ne znaju da li postoje neka rešenja za ovu krizu. Danas želim da vam kažem da iako su problemi stvarni, i rešenja su stvarna. Rešenje jedan: ove izbeglice moraju naći posao u zemljama gde žive a zemljama gde oni žive potrebna je ogromna ekonomska pomoć. U Ugandi su 2014. izveli istraživanje: 80% izbeglica u glavnom gradu Kampali nije bila potrebna humanitarna pomoć jer su već radili. Data im je podrška u vidu posla. Rešenje broj dva: obrazovanje za decu je neophodnost a ne luksuz, kada ste raseljeni tako dugo. Deca mogu da se povrate kada im je data prava socijalna i emotivna podrška pored jezičke i matematičke pismenosti. Sam sam to video. Ali pola dece izbeglica širom sveta u dobu osnovne škole nema nikakvo obrazovanje, a tri četvrtine dece u dobi srednje škole ne dobija nikakvo obrazovanje. To je ludo. Rešenje broj tri: većina izbeglica je u urbanim sredinama, u gradovima, ne u kampovima. Šta biste vi ili ja želeli da smo izbeglica u gradu? Želeli bismo novac da platimo kiriju ili kupimo odeću. To je budućnost humanitarnog sistema, ili značajan deo njega: dajte ljudima novac tako da pojačate moć izbeglica i pomoći ćete lokalnoj ekonomiji. Postoji i četvrto rešenje, koje je kontroverzno ali se o njemu mora pričati. Najranjivijim izbeglicama mora se pružiti novi početak i novi život u novoj državi, uključujući i Zapad. Brojevi su relativno mali, stotine hiljada, ne milioni, ali simbolizam je ogroman. Sada nije vreme da branimo pristup izbeglicama, kao što predlaže Trampova administracija. Vreme je da prihvatimo ljude koji su žrtve terora. I setite se - (Aplauz) Setite se, kada vas neko pita: "Da li su dobro provereni?", to je zapravo prilično logično i dobro pitanje. Istina je da se izbeglice koje dolaze da bi se naselile provervaju više od bilo koje populacije koja dolazi u naše zemlje. Iako je razumno postaviti to pitanje, nije razumno reći da je "izbeglica" drugi naziv za teroristu. Dešava se sledeće - (Aplauz) Kada izbeglice ne mogu da nađu posao, ne mogu da školuju svoju decu, ne mogu da dođu do novca, nemaju legalan put do nade. Onda idu na riskantna putovanja. Pre dve godine otišao sam na Lezbos, divno grčko ostrvo. Tamo živi 90 000 ljudi. U jednoj godini, 500 000 izbeglica prešlo je preko ostrva. Želim da vam pokažem šta sam video kada sam se odvezao do severa ostrva: hrpu pojaseva za spasavanje onih koji su dospeli do obale. Kada sam pogledao bliže, bilo je malih pojaseva za decu, žute boje. Ovo sam fotografisao. Verovatno ne vidite natpis, ali pročitaću ga za vas. "Upozorenje: neće vas zaštititi od davljenja." U 21. veku, deci se daju pojasevi za spasavanje da bi došli na bezbedno u Evropu iako im ti pojasevi neće spasiti život ako ispadnu iz čamca koji ih do tamo vodi. Ovo nije samo kriza, već i test. To je test koji su civilizacije imale pred sobom vekovima. To je test naše humanosti. To je test nas u zapadnom svetu, toga ko smo i za šta se zalažemo. To je test našeg karaktera, a ne samo naše politike. A izbeglice su težak slučaj. Dolaze iz dalekih delova sveta. Prošli su kroz traume. Često su druge vere. Upravo to su razlozi zašto da pomažemo izbeglicama, ne zašto da im ne pomažemo. To je razlog da im pomognemo jer to govori nešto o nama. Otkriva naše vrednosti. Empatija i altruizam su dva temelja civilizacije. Pretvorite tu empatiju i altruizam u delanje i živećemo svoj osnovni moralni kredo. U modernom svetu, nemamo izgovora. Ne možemo reći da ne znamo šta se dešava u Jubi, Južnom Sudanu, ili u Alepu u Siriji. To je tu, na našim telefonima, u našim rukama. Neznanje nije izgovor. Ako ne pomognemo, pokazaćemo da uopšte nemamo moralni kompas. To takođe otkriva da li poznajemo sopstvenu istoriju. Razlog za to što izbeglice širom sveta imaju prava je zbog izvanrednog vođstva Zapada od strane vođa nakon Drugog svetskog rata koje je preraslo u univerzalna prava. Izbacite zaštitu izbeglica i poništavamo sopstvenu istoriju. Ovo - (Aplauz) Ovo takođe otkriva moć demokratije kao bekstva od diktature. Od koliko ste političara čuli: "Verujemo u moć svog primera, ne primer moći." Oni zapravo misle da je ono što zastupamo bitnije od bombi koje bacamo. Izbeglice koje traže sklonište su videle Zapad kao izvor nade i mesto mira. Rusi, Iranci, Kinezi, Eritrejci, Kubanci, došli su na Zapad zbog bezbednosti. To odbacujemo na sopstvenu štetu. Postoji još nešto što to otkriva o nama: da li imamo poniznosti za sopstvene greške. Nisam jedan od onih koji veruju da Zapad izaziva sve probleme na svetu. To nije istina. Ali kada grešimo, treba to da prepoznamo. Nije slučajnost da je država koja je primila više izbeglica od svih, Sjedinjene države, primila više izbeglica iz Vijetnama nego iz bilo koje druge države. To govori o istoriji. Ali ima i skorije istorije, u Iraku i Avganistanu. Ne možete nadoknaditi za greške u spoljašnjoj politici humanitarnim delima, ali kada nešto polomite, imate dužnost da pokušate da ga popravite, i to je naša dužnost trenutno. Sećate li se da sam na početku govora rekao da želim da objasnim da je izbeglička kriza rešiva, ne nepopravljiva? To je istina, želim da o tome mislite na nov način, ali želim i da radite stvari. Ukoliko imate firmu, zaposlite izbeglice. Ukoliko su vas ubedili argumenti, protivite se mitovima kada prijatelji, porodica ili kolege krenu da ih ponavljaju. Ako imate novca, dajte ga humanitarnim organizacijama koje pomažu izbeglice širom sveta. Ako ste građanin, glasajte za političare koji će sprovesti u delo rešenja o kojima smo pričali. (Aplauz) Dužnost prema neznancima pokazuje se na male i velike načine, prozaične i herojske. Godine 1942, moja tetka i baka živele su u Briselu pod nemačkom okupacijom. Pozvali su ih iz nemačkih vlasti da odu u Brisel na železničku stanicu. Baka je odmah pomislila da nešto nije u redu. Molila je rodbinu da ne idu na železničku stanicu. Rođaci su joj rekli: "Ukoliko ne odemo, ne uradimo šta nam je rečeno, bićemo u nevolji." Možete pretpostaviti šta se desilo sa rođacima koji su otišli na železničku stanicu u Briselu. Nikad ih više nisu videli. Ali moja baka i tetka, otišle su u malo selo južno od Brisela gde su bile na odmoru deset godina pre toga i pojavile su se u kući lokalnog poljoprivrednika, katolika zvanog gospodin Moris, i pitale ga da ih primi. To je i uradio, i do kraja rata, rečeno mi je da je u tom selu živelo 17 Jevreja. Kada sam bio tinejdžer, pitao sam tetku: "Hoćeš li me odvesti da upoznam gospodina Morisa?" Rekla je: "Da, mogu. Živ je još. Hajde da ga vidimo." Mora da je bila '83. ili '84. kada smo otišli da ga vidimo. Pretpostavljam, kao i svaki tinejdžer, kada sam ga upoznao, bio je to sedi gospodin, pitao sam ga: "Zašto si to uradio? Zašto si rizikovao? Pogledao me je i slegao ramenima i rekao, na francuskom: "On doit." "Morao sam." Bilo mu je urođeno. Bilo je prirodno. Poenta je da i za nas treba da bude urođeno i prirodno. Recite sebi, ova izgbeglička kriza je rešiva, ne nepopravljiva i svako od nas ima ličnu odgovornost da se to i desi. Jer se ovo tiče spašavanja nas i naših vrednosti kao i spašavanja izbeglica i njihovih života. Hvala vam. (Aplauz) Bruno Đuzani: Dejvide, hvala ti. Dejvid Milibend: Hvala ti. BĐ: To su jaki predlozi i tvoj poziv za pojedinačnu odgovornost takođe je snažan, ali muči me jedna misao: rekao si, tvojim rečima: "izvanredno vođstvo Zapada", koje je pre nekih 60 godina dovelo do cele diskusije o ljudskim pravima, konvenciji o izbeglicama, itd. To vođstvo dogodilo se nakon velike traume i desilo se u dobrovoljnom političkom prostoru, a sada smo u podeljenom političkom prostoru. Zapravo, izbeglice su postale jedan od problema koji razdvaja. Odakle će danas poteći vođstvo? DM: Mislim da imaš pravo kada kažeš da je vođstvo skovano u ratu bilo drugačijeg stava i tempa i sa drugim ishodima od vođstva u miru. Moj odgovor bi bio da vođstvo mora da potekne odozdo, ne odozgo. Tema koja se ponavlja na konferenciji ove nedelje je demokratizacija moći. Moramo da sačuvamo naše sopstvene demokratije, ali moramo i da ih aktiviramo. Kada mi ljudi kažu: "Postoji odbojnost prema izbeglicama", ja im kažem: "Ne, postoji polarizacija, i trenutno, oni koji se plaše prave više buke od onih koji se ponose." Moj odgovor na tvoje pitanje je da ćemo sponzorisati i ohrabriti i dati poverenje vođstvu kada se mobilišemo. Mislim da kada ste u poziciji gde tražite vođstvo, treba da pogledate ka unutra i mobilišete unutar svoje zajednice da pokušate da stvorite uslove za drugačiju vrstu naseljavanja. BĐ: Hvala ti Dejvide. Hvala što si došao na TED. (Aplauz)