Poznato je da se smrt i porez ne mogu izbeći, ali šta je sa raspadanjem? Kao što svako ko je video mumiju zna, drevni Egipćani su prolazili kroz puno muka da bi izbegli raspadanje. Pa, koliko su uspešni bili u tome? Žive ćelije se konstantno obnavljaju. Specijalizovani enzimi razaraju stare strukture, a sirovi materijali se koriste da izgrade nove. Ali, šta se dešava sa nekim ko umre? Njihove mrtve ćelije više ne mogu da se obnove, ali enzimi nastavljaju da ruše sve. Tako je bilo ko sa željom da sačuva telo trebalo da požuri pre enzima i pre nego što tkiva počnu da trule. Neuroni umiru brzo, pa su mozgovi bili unapred izgubljeni za drevne egipatske mumifikatore, zbog čega su, prema grčkom istoričaru Herodotu, započinjali proces zakucavanjem šiljka u lobanju, zatim su gnječili mozak, ispuštali ga da iscuri kroz nos i sipali smolu drveta u lobanju da spreče dalje raspadanje. Možda se mozgovi raspadnu prvi, ali utroba koja se raspada je mnogo gora. Jetra, stomak i creva sadrže digestivne enzime i bakterije koje posle smrti počinju da izjedaju leš iznutra. Tako su sveštenici prvo uklanjali pluća i abdominalne organe. Bilo je teško ukloniti pluća bez oštećivanja srca, ali pošto se za srce verovalo da je sedište duše, ophodili su se prema njemu sa velikom pažnjom. Stavljali su visceralne organe u tegle koje su bile napunjene prirodnom sodom pod nazivom natron. Kao bilo koja so, natron može da spreči propadanje ubijanjem bakterija i da spreči prirodne digestivne enzime tela da rade. Natron, međutim, nije bilo kakva so. Uglavnom je mešavina dve alkalne soli, natrijum karbonata i sode bikarbone. Alkalne soli su posebno smrtonosne po bakterije i mogu da pretvore membrane masti u tvrdu, sapunastu supstancu, tako održavajući strukturu leša. Posle obrađivanja unutrašnjih organa, sveštenik je stavljao u telesne šupljine tkaninu sa još natrona i zatim ih ispirao da bi dezinfikovao kožu. Zatim je telo stavljano u još natrona na još nekih 35 dana kako bi se očuvalo spoljašnje meso. Do trenutka njenog otklanjanja, alkalna so bi skupila svu tečnost iz tela i formirala tvrde braon grudve. Leš ne bi satrulio, ali nije baš ni sjajno mirisao. Sveštenik bi polio smolu sa drveta preko tela da ga učvrsti, masirao ga mešavinom sličnom vosku koja je sadržala i ulje kedra, a zatim bi ga uvio u platno. Konačno, smestili bi mumiju među gomilu kovčega, a nekada čak i u kamene sarkofage. Pa, koliko su drevni Egipćani bili uspešni u izbegavanju propadanja? Sa jedne strane, mumije definitivno nisu netaknuta ljudska tela. Njihovi su mozgovi smoždeni i izbačeni u mlazu, organi su im otklonjeni i soljeni kao salama, a oko polovine preostale telesne mase je izdrenirano. Ipak, ono što preostaje je začuđujuće dobro sačuvano. Čak i posle hiljadu godina, naučnici mogu da urade autopsiju mumija da bi odredili uzrok smrti, a možda čak i da izoluju DNK uzorke. Ovo nam je dalo nove informacije. Na primer, čini se da je zagađenje vazduha bilo ozbiljan problem u drevnom Egiptu, verovatno zato što se koristila kućna vatra za pečenje hleba. Kardiovaskularne bolesti bile su učestale, takođe, kao i tuberkuloza. Dakle, drevni Egipćani donekle su bili uspešni u izbegavanju propadanja. Ipak, kao i smrt, porez se ne može izbeći. Kada su se mumije prevozile, oporezivane su kao slana riba.