Ljudska bića počnu da stavljaju jedni druge u kutije istog trenutka kada se vide - Da li je ta osoba opasna? Da li su privlačni? Da li su potecijalni partneri? Da li su možda budući kontakti? Uradimo mali upitnik kada upoznamo ljude da bismo u glavi napravili njihov rezime. Kako se zoveš? Odakle si? Koliko imaš godina? Čime se baviš? Onda postanemo ličniji. Da li si ikada imao neku bolest? Da li si se ikada razvodio? Da li imaš loš zadah dok mi sada odgovaraš na pitanja? Šta te interesuje? Ko te interesuje? Sa kojim polom voliš da spavaš? Shvatam. Neurološki smo programirani da tražimo ljude poput nas samih. Počnemo da pravimo grupe čim odrastemo dovoljno da znamo šta znači prihvatanje. Spajamo se na osnovu bilo čega - muzičkog ukusa, rase, pola, kraja u kome smo odrasli. Žudimo za sredinama koje pospešuju naše lične izbore. Mada ponekad samo pitanje: "Čime se baviš?" može da te navede da se osetiš kao da neko otvara malenu kutiju i traži ti da se uguraš unutra. Smatram da su kategorije previše ograničavajuće. Kutije su preuske. Ovo može da postane zaista opasno. Evo jednog upozorenja u vezi sa mnom pre nego što zađemo preduboko u temu. Odrasla sam u vrlo zaštićenoj sredini. Odgajana sam u centru Menhentna početkom 1980-ih, dve ulice od epicentra pank muzike. Bila sam zaštićena od netrpeljivosti i društvenih ograničenja pri vaspitavanju zasnovanom na religiji. Odakle dolazim, ako niste bili transvestit ili ako ne razmišljate radikalno ili ako niste nekakav izvođač performansa, vi ste bili čudak. (Smeh) Bilo je to netipično uzgajanje, ali kao dete na ulicama Njujorka, naučite kako da verujete sopstvenim instinktima, naučite kako da se vodite sopstvenim idejama. Kada sam imala 6 godina, odlučila sam da želim da budem dečak. Jednog dana sam otišla u školu i deca mi nisu dozvolila da igram basket sa njima. Rekli su da devojčicama ne daju da igraju. Otišla sam kući, obrijala glavu i vratila sam se sledećeg dana i rekla: "Ja sam dečak". Ko bi mogao da pretpostavi, zar ne? Kada imate 6 godina, možda i možete to da uradite. Nisam želela da iko zna da sam devojčica i nisu znali. Nastavila sam sa pretvaranjem narednih osam godina. Ovo sam ja sa 11 godina. Igarala sam dečaka po imenu Volter u filmu "Džulian Po". Bila sam opako dete sa ulice koje je pratilo Kristijana Slejtera i gnjavilo ga. Bila sam i dete glumac, što je udvostručilo slojeve glume sopstvenog identiteta, jer niko nije znao da sam zapravo devojčica koja glumi dečaka. Zapravo, niko u mom životu nije znao da sam devojčica - ni moji nastavnici u školi, ni moji prijatelji, niti reditelji sa kojima sam radila. Deca bi mi često prilazila u razredu i zgrabila bi me za grlo da potraže Adamovu jabučicu, ili bi me zgrabili za međunožje da provere s čime raspolažem. Kada bih otišla u toalet, okrenula bih cipele naopačke u kabini tako da izgleda kao da piškim stojećki. Kada bih išla kod nekoga da prespavam, imala bih napade panike pokušavajući da ubedim devojčice da ne žele da me poljube a da se pri tom ne odam. Vredno je pomena da nisam mrzela svoje telo niti genitalije. Nisam se osećala kao da se nalazim u pogrešnom telu. Osećala sam se kao da glumim u uvežbanoj predstavi. Ne bih se okarakterisala kao tranvestit. Da je moja porodica bila jedna od onih što veruju u lečenje, verovatno bi mi postavili dijagnozu kao poremećaj pola i stavili bi me na hormone da spreče pubertet. Ali u mom konkretnom slučaju, samo sam se probudila jednoga dana, kada sam imala 14 godina i odlučila sam da želim da opet budem devojčica. Pubertet je počeo i nisam imala predstavu šta znači biti devojčica. Bila sam spremna da shvatim ko sam zapravo. Kada se dete ponaša kao što sam se ja ponašala, ne mora zapravo da se deklariše, zar ne? Niko nije zaista šokiran. (Smeh) Roditelji me nisu pitali da se definišem. Kada sam imala 15 godina i kada sam pozvala oca da mu kažem da sam se zaljubila, poslednja stvar na mom i njegovom umu bila je da raspravljamo koje su posledice toga da mi je prva ljubav jedna devojčica. Nakon tri godine, kada sam se zaljubila u muškarca, moji roditelji nisu bili iznenađeni. Veliki blagoslov mog vrlo neobičnog detinjstva bio je to što me nikada nisu pitali da se definišem kao bilo šta bilo kada. Bilo mi je dozvoljeno da budem ja, da odrastam i da se menjam svakog trenutka. Pre skoro 4 godine, Predlog 8, velika debata o jednakosti brakova, dizala je mnogo prašine u ovoj zemlji. U to vreme nisam mnogo razmišljala o venčavanju. Ali me je iznenadila činjenica da Amerika, zemlja sa toliko nečistim postupcima sa ljudskim pravima, može tako napadno da ponavlja svoje greške. Sećam se da sam gledala rasparavu na televiziji i razmišljala koliko je zanimljivo to što je razdvajanje crkve i države ocrtavalo geografske granice kroz ovu zemlju, između mesta gde su ljudi verovali i mesta gde nisu. A zatim i to što je ova rasprava ocrtavala geografske granice oko mene. Da se radilo o ratu između dve različite strane, ja bih automatski pala u gej tim, jer svakako nisam bila 100% strejt. U to vreme sam tek počinjala da se izvlačim iz ove osmogodišnje krize identiteta koja je oscilirala, u toku koje sam se menjala od dečaka do čudne devojčice koja je izgledala kao dečak u odeći devojčice, do potpuno suprotne razgolićene, ženskaste devojčice koja juri za dečacima do najzad samo neodlučnog istraživanja ko sam zapravo - muškobanjasta devojčica, kojoj su se sviđali i dečaci i devojčice u zavisnosti od osobe. Provela sam godinu dana fotografišući novu generaciju devojčica, vrlo sličnih meni, koje su zapale negde između linija - devojčice koje voze skejt u čipkanom vešu, devojčice sa muškom frizurom, ali koje su lakirale nokte, devojčice sa senkom na očima koja ide uz izgrebana kolena, devojčice kojima su se sviđale devojčice i dečaci kojima su se sviđali dečaci i devojčice i svi mrzeli da ih stavljaju u bilo koju kategoriju. Volela sam ove ljude, divila sam se njihovoj slobodi, dok sam posmatrala kako svet, izvan našeg utopijskog mehura, vatreno reaguje u toku debata, dok su eksperti počinjali da upoređuju našu ljubav sa bestijalnošću na nacionalnoj televiziji. Ova moćna svest naterala me je da shvatim da sam manjina i u mojoj zemlji, na osnovu jednog pogleda na moj karakter, bila sam legalno i neosporivo građanin drugog reda. Nisam bila aktivista. Nisam se razmetala svojim mišljenjem. Ali me je mučilo pitanje: kako iko može da glasa da se oduzmu prava mnogim ljudima koje poznajem, na osnovu jednog elementa njihovog karaktera? Kako mogu da kažu da mi, kao grupa, ne zaslužujemo jednaka prava kao neko drugi? Da li smo mi uopšte grupa? Kakva grupa? Da li su uopšte ovi ljudi ikada svesno upoznali žrtvu svoje diskriminacije? Da li su bili svesni protiv čega su glasali i kakav su uticaj imali? A onda mi je palo na pamet, možda, kada bi mogli da pogledaju u oči ljudi koje su klasifikovali kao građane drugog reda, možda bi im bilo teže da ih tako klasifikuju. Možda bi zastali. Očigedno, nisam mogla da pozovem 20 miliona ljudi na istu večeru, tako da sam smislila način da predstavim jedne drugima kroz fotografije, bez bilo kakvih izmena, bez svetla i bez bilo kakve manipulacije s moje strane. Na fotografiji možemo da proučavamo brkove lava bez straha da će nam istrgati lice. Za mene, fotografija nije samo izlaganje filma, već je i izlaganje posmatrača nečemu novom, mestu gde nikada nije bio, ali ono što je najvažnije, ljudima kojih se možda plaši. Časopis Lajf predstavio je generacijama ljudi kroz slike udaljene, daleke kulture, za koje nisu ni znali da postoje. Odlučila sam da napravim niz vrlo jednostavnih portreta, kao slike iz zatvora. Odlučila sam da fotografišem sve one koji nisu 100 % strejt u ovoj zemlji, što je, ako niste znali, neograničen broj ljudi. (Smeh) Ovo je bio ogroman poduhvat i da bismo ga sproveli, bila nam je potrebna pomoć. Istrčala sam po hladnoći i fotografisala sam svaku osobu koju sam mogla, u februaru, oko pre dve godine. Napravila sam te fotografije, a onda sam otišla u HRC i zamolila ih za pomoć. Isfinansirali su dve nedelje snimanja u Njujorku. A onda smo napravili ovo. (Muzika) Video: Ja sam Ajo Tajlet Rajt, umetnica sam, rođena i odrasla u Njujorku. (Muzika) Self Evident Truths je fotografski zapisnik LGBTQ zajednice u Americi danas. Moj cilj je da napravim jednostavan portret bilo koga ko nije 100% strejt ili pak oseća da pripada LGBTQ zajednici na bilo koji način. Moj cilj je da pokažem ljudskost koja postoji u svakome od nas kroz jednostavnost lica. (Muzika) "Držimo do toga da je istina da su svi ljudi stvoreni jednaki." Napisano je u Deklaraciji nezavisnosti. Kao nacija, ne uspevamo da održimo načela na osnovu kojih smo osnovani. Jednakost ne postoji u SAD-u. ["Šta tebi znači jednakost?"] ["Brak"] ["Sloboda"] ["Građanska prava"] ["Ophodi se prema svakoj osobi onako bi se ophodio prema sebi"] Kada ne morate da mislite na to, vrlo jednostavno. Borba za jednaka prava nije samo borba za gej brakove. Danas u 29 država, u više od pola ove zemlje, možete legalno da budete otpušteni samo zbog vaše seksualnosti. ["Ko je odgovoran za jednakost?"] Čula sam stotine ljudi kako odgovara isto: "Svi smo odgovorni za jednakost." Do sada smo fotografisali 300 lica u Njujorku. I ne bismo mogli ništa od ovoga da uradimo bez velikodušne podrške Kampanje ljudskih prava. Želim da projekat proširim na celu zemlju. Želim da posetim 25 američkih gradova i da fotografišem 4.000 ili 5.000 ljudi. Ovo je moj doprinos borbi za građanska prava moje generacije. Čikam vas da pogledate lica ovih ljudi i da im kažete da zaslužuju manje nego bilo koje drugo ljudsko biće. (Muzika) ["Očigledne istine"] ["4.000 lica u celoj Americi"] (Muzika) (Aplauz) Ajo Tajlet Rajt: Ništa nije moglo da nas pripremi za ono što je usledilo. Skoro 85.000 ljudi je odgledalo ovaj video i počeli su da nam stižu mejlovi iz cele zemlje, gde nas pitaju da dođemo u njihove gradove i da im pomognemo da pokažu svoja lica. Mnogo više ljudi je želelo da pokaže svoje lice nego što sam predvidela. Odmah sam promenila svoj prvobitni cilj na 10.000 lica. Ovaj video je napravljen u proleće 2011. i sve do danas, otputovala sam u skoro 20 gradova i fotografisala skoro 2.000 ljudi. Znam da je ovo samo govor, ali bih želela da imam minut tišine i da pogledate ova lica jer ne postoji ništa što bih rekla, što može da se doda ovome. Ako je slika vredna hiljadu reči, onda je slici lica potreban čitav nov rečnik. Nakon što sam putovala i razgovarala sa ljudima, u mestima kao što su Oklahoma ili mali grad u Teksasu, došli smo do traga da prvobitna premisa i dalje važi. Vidljivost je zasta ključna. Bliskost zaista vodi do saosećanja. Kada problem iskrsne u vašoj kući ili u vašoj porodici, šanse su mnogo veće da ćete osetiti saosećanje ili da ćete potražiti novo gledište na stvar. Naravno da sam u toku mojih putovanja upoznala ljude koji su se legalno odrekli svoje dece jer nisu bili strejt, ali sam isto tako upoznala ljude koji su bili južni baptisti i koji su promenili crkvu jer im je ćerka lezbejka. Iskra saosećanja postala je glavni oslonac za Self Evident Truths. Ali evo nečega zanimljivog što sam počela da učim: Self Evident Truths ne briše razlike među nama. Zapravo ih naglašava. Ne samo da predstavlja složenost koja se pronalazi u različitim ljudskim bićima, već i složenosti koje se pronalaze u svakoj pojedinačnoj osobi. Nije da smo imali previše kutija, imali smo ih premalo. U jednom trenutku sam shvatila da moja misija da fotografišem "gejeve" bila sama po sebi greška, jer postoji milion različitih nijansi homoseksualnosti. Pokušala sam da pomognem i ovekovečila sam upravo ono što sam čitavog života pokušavala da izbegnem - samo još jednu kutiju. Dodala sam pitanje formularu koje je tražilo od ljudi da izmere sebe na skali od jedan do 100% gej. Mnogo egzistencijalnih kriza odvijalo se pred mojim očima. (Smeh) Ljudi nisu znali šta da rade jer im nikada niko nije ponudio tu opciju. Da li možeš da izmeriš svoju otvorenost? Kada su prevazišli šok, veliki broj ljudi izabrao je negde između 70% i 95%, ili 3% do 20%. Naravno bilo je i ljudi koji su izglasali 100% jednog ili drugog, ali otkrila sam da mnogo veći procenat ljudi sebe definiše kao iznijansirane. Otkrila sam da većina ljudi spada u kategoriju koju sam počela da nazivam "Siva". Dozovlite mi da pojasnim - a ovo je vrlo važno - nikako ne govorim da preferencija ne postoji. Neću čak ni da spomenem problem odabira protiv biološkog imperativa, jer ako iko od vas veruje da je seksualna orijentacija izbor, pozivam vas da izađete i pokušate da budete sivi. Fotografisaću vas jer se trudite. (Smeh) Ono što pokušavam da kažem je da ljudska bića nisu jedno-dimenzionalna. Najvažnija stvar uzeta iz ovih procenata je sledeća: ako imate gej ljude i strejt ljude i dok shvatamo da se većina ljudi definiše kao nešto približno jednoj ili drugoj krajnosti, i dalje postoji širok spektrum ljudi koji su između. Ovo predstavlja jednu komplikovanu realnost. Na primer, ako izglasate zakon koji dozvoljava gazdi da otpusti zaposlenog zbog homoseksualnog ponašanja, gde tačno podvlačite liniju? Da li je to ovde, pored ljudi koji su imali jedno ili dva heteroseksualna iskustva do sada? Ili je to možda ovde, pored ljudi koji su imali jedno ili dva homoseksualna iskustva do sad? Gde tačno na liniji neko postane građanin drugog reda? Još jedna zanimljivost koju sam naučila iz mog projekta i putovanja je kako seksualna orientacija loše povezuje ljude. Nakon toliko putovanja i upoznavanja toliko ljudi, dozvolite da vam kažem da postoji jednako mnogo kretena i divnih ljudi i demokrata i republikanaca, atletičara i kraljica i sve druge polarizacije koje možete da zamislite unutar LGBT zajednice, kao što ih ima jednako mnogo u ljudskoj rasi. Na stranu to što se igramo sa legalnom rukom koja nam je vezana iza leđa, ali kada konačno prevaziđete toliko pričanu priču o predrasudama i borbi, samo zato što niste strejt, sve ovo ne znači da imamo bilo šta zajedničko. U beskonačnom širenju lica koje Self Evident Truths uvek nalazi, nadam se, dok se pojavljuje u sve više platformi na autobuskim stajalištima, bilbordima, Fejsbuk stranicama, pozadinama na kompjuterima, možda dok posmatramo ovu povorku ljudskosti, nešto zanimljivo i korisno će početi da se događa. Nadajmo se da će ove kategorije, ove binarnosti, ove prepojednostavljene kutije, početi da postaju beskorisne i da će početi da se raspadaju. Jer zaista ne opisuju ništa što vidimo, niti bilo koga koga znamo, niti ono što jesmo. Vidimo ljudska bića u svoj svojoj raznovrsnosti. Kada ih vidimo, teško nam je da poreknemo njihovu ljudskost. U najmanju ruku, nadam se da ovo otežava poricanje njihovih ljudskih prava. Da li biste odabrali da baš meni poreknete pravo na kuću, pravo na usvajanje dece, pravo na brak, slobodu da kupujem ovde, živim ovde? Da li ćete odabrati da me se odreknete kao ćerke ili kao brata, sestre, majke, oca, komšije, rođaka, ujaka, predsednika, policajke ili vatrogasca? Prekasno je. Jer sam ja već sve to. Mi smo već sve to i oduvek smo to i bili. Molim vas da nas ne pozdravljate kao strance, pozdravite nas kao ljudska bića i tačka. Hvala. (Aplauz)