Zemlja bez vode

Zamislite zemlju koja obiluje energijom- naftom, gasom, sunčevom svjetlošću (i novcem)- ali joj nedostaje ključna komponenta za život: voda. Inženjer infrastrukture, Fahad Al-Attiya, priča o neočekivanom načinu na koji je mala nacija sa Srednjeg istoka, Quatar, stvorila vlastiti izvor vode.

Salaam aleikum (Dobar dan- arp.)

Dobro došli u Dohu.

Zadužen sam da ova
zemlja ima dovoljno hrane.

To je moj posao naredne dvije godine,

da kreiram cjelokupni master plan,

i u narednih 10 godina ga sprovedemo--

s velikim brojem ljudi, naravno.

Ali prvo, moram da vam
ispričam priču, koja je moja priča,

priču o zemlji u kojoj ste vi svi danas.

I naravno, većina vas
imala je tri obroka danas,

i najvjerovatnije ćete nastaviti
da ih imate i poslije ovog događaja.

Tako da nastavim, šta
je Qatar bio 40- tih godina?

Imali smo oko 11.000 ljudi
koji su živjeli ovdje.

Nije bilo vode, električne energije,
nafte, automobila, ništa od toga.

Većina ljudi koja je živjela ovdje

živjela je ili u priobalnim
selima, ribareći,

ili nomadski, lutajući
uokolo u potrazi za vodom.

Nije postojao glamur kakav vidite danas.

Nije bilo gradova poput Dohe,
Dubaija, Abu Dhabija, Kuwaita ili Riyadha.

Nije da se gradovi nisu mogli razviti.

Nije bilo potrebnih izvora da ih razviju.

Možete vidjeti da je životni vijek bio također kratak.

Većina ljudi umirala je oko 50 godine.

Nastavimo ka drugom poglavlju: era nafte.

1939. otkrivena je nafta.

Ali nažalost, otkriće nije u
potpunosti komercijalno iskorišteno

sve do svršetka Drugog svjetskog rata.

Čemu je to doprinijelo?

Promijenilo je lice ove zemlje,
kao što možete to vidjeti danas.

Također je pomoglo ljudima
koji su lutali pustinjom-

u potrazi za vodom, u potrazi za hranom,

koji su pokušavali voditi brigu
o svojoj stoci- da se urbaniziraju.

Možda će vam ovo biti čudno,

ali u mojoj porodici imali
smo više različitih naglasaka.

Moja majka imala je naglasak
koji je bio drugačiji od očevog,

a mi smo populacija koja
broji 300,000 ljudi u istoj zemlji.

Postoji oko pet ili šest
naglasaka u ovoj zemlji.

Neko se može upitati,
"Kako to? Kako se to dogodilo?"

To je zato što živimo raštrkano.

Nismo mogli živjeti koncentrirani na
jednom mjestu zbog jer nije bilo resursa.

I kad su se pojavili resursi,
bilo da je to nafta,

počeli smo s izgradnjom
tih modernih tehnologija

skupljajući ljude zato što smo
trebali tu koncentriranost.

Ljudi su započeli s
upoznavanjem jedni drugih.

I shvatili smo da postoje
razlike u naglascima.

To je drugo poglavlje: era nafte.

Pogledajmo šta se dešava danas.

Ovo je najvjerovatnije linija horizonta
za koju većina vas zna o Dohi.

Kolika je populacija danas?

1,7 miliona ljudi.

To je u manje od 60 godina.

Prosječni rast naše ekonomije
je 15 posto u posljednjih 5 godina.

Životni vijek je porastao na 78.

Potrošnja vode povećana je na 430 litara.

A to je među najvišim u svijetu.

Od nemanja vode nikako

do konzumiranja vode do najvišeg
stepena, višeg od bilo koje druge nacije.

Ne znam je li to reakcija
na nedostatak vode.

Ali šta je zanimljivo u priči
koju sam upravo ispričao?

Zanimljiv dio je da smo nastavili rasti

15 posto svake godine u
posljednjih pet godina bez vode.

Sada je to istorija. Nikad se
ništa slično nije desilo u istoriji.

Gradovi su bili potpuno
izbrisani zbog nedostatka vode.

Istorija se stvarala na ovom području.

Ne samo gradovi koje smo gradili,

već gradovi sa snovima i ljudima
koji su željeli biti naučnici, doktori.

Izgraditi lijep dom, dovesti
arhitektu, dizajnirati moju kuću.

Ovi su ljudi tvrdili da je moguće živjeti
na prostoru na kojem to nije bilo moguće.

Ali naravno, uz pomoć tehnologije.

Brazil ima 1.782
milimetara padavina godišnje.

Qatar ima 74, a
imamo veću stopu rasta.

Pitanje je kako.

Kako možemo preživjeti to?

Nemamo vode nikako.

Jednostavno zbog ove ogromne, mamutske
mašine koja se zove desalinizacija.

Energija je ovdje ključni faktor.
Ona je sve promijenila.

To je ona stvar koju pumpamo
iz zemlje, palimo tonu toga,

većina vas to koristi dolaskom u Dohu.

To je naše jezero, kako možete vidjeti.

To je naša rijeka.

Eto kako se dogodilo da je
svi koriste i uživaju u vodi.

Ovo je najbolja tehnologija koju je
ova regija ima: desalinizaciju.

Koji su rizici?

Da li se brinete mnogo?

Ja bih rekao, možda ak
gledate na globalne činjenice,

shvatit ćete, naravno moram brinuti.

Postoji rastuća potražnja,
rastuća populacija.

Okrenuli smo sedam milijardi
prije samo nekoliko mjeseci.

Zato ta brojka također zahtjeva hranu.

Tu su pretpostavke da će
nas biti devet milijardi do 2050.

Zato zemlju koja nema vode

mora brinuti ono što
se dešava van granica.

Također se mijenja i način ishrane.

Do podizanja na višu
društveno- ekonomsku razinu,

promjenit će njihovu ishranu.

Poćet će jesti puno više
mesa i tako dalje i tako dalje.

S druge strane, tu je pad prinosa

zbog klimatskih uslova i ostalih faktora.

I neko stvarno mora
shvatiti kada će se desiti kriza.

Ovo je situacija u Qataru,
za one koji ne znaju.

Rezervi vode imamo samo za dva dana.

Uvozimo 90 posto hrane,

a obrađujemo manje
od jedan posto svoje zemlje.

Ograničeni broj
poljoprivrednika koje imamo

istisnut je iz svoje poljoprivredne prakse

kao rezultat politike otvorenog
tržišta i dolaskom veće konkurencije...

Suočavamo se s rizicima.

Ovi rizici direktno utiču na održivost
ovog naroda i njegovog kontinuiteta.

Pitanje je, postoji li rješenje?

Postoji li održivo rješenje?

Naravno da postoji.

Ovaj slajd sadrži na hiljade
stranica tehničke dokumentacije

na kojoj smo radili u
posljednje dvije godine.

Krenimo od vode.

Znamo jako dobro- pokazao sam
vam to ranije- da trebamo ovu energiju.

Zato ukoliko nam treba energija,
koja je to vrsta energije?

Ograničena energija? Fosilno gorivo?

Ili treba da koristimo nešto drugo?

Da li imamo komparativne prednosti
za korištenje neke druge vrste energije?

Pretpostavljam da je većina vas
shvatila šta radimo: 300 dana sunca.

I tako ćemo koristiti taj obnovljeni izvor
energije da bi proizveli neophodnu vodu.

I vjerovatno ćemo staviti 1.800
megavata solarnog sistema

da bi se proizvello 3,5 miliona
kubika vode.

A to je dosta vode.

Ta voda će ići poljoprivrednicima,

i poljoprivrednici će biti u
stanju zalijevati svoje biljke,

i onda će biti u stanju
društvo snabdjeti hranom.

No, kako bi se održala
horizontalna linija-

zato što postoje projekti, postoje
sistemi koje ćemo mi isporučiti-

također moramo razviti vertikalnu liniju:

sistem hrane, visoke razine
obrazovanja, istraživanja i razvoja,

industrije, tehnologije, da bi se stvorile
ove tehnologije za primjenu I tržištima.

No ono što se onemogućava u razvoju
jeste legalizacija, politika, propisi.

Bez njih ne možemo učiniti ništa.

Dakle, to je ono što
planiramo učiniti.

Unutar dvije godine nadamo se
da ćemo završiti s ovim planom

i sprovesti ga.

Naš cilj je biti milenijski grad, baš
kao mnogi drugi milenijski gradovi:

Istanbul, Rim, London,
Paris, Damask, Kairo.

Imamo samo 60 godina,
ali želimo zauvijek da živimo

kao grad, da živimo u miru.

Hvala vam najljepša.

(Aplauz)